Depresija, anksioznost…
Da li je moguce da neki ljudi upadnu u depresiju i onda postanu toliko jadni??? Ne mogu da verujem da neko nije dovoljno jak da se izbori sa ne tako velikim problemima u zivotu i da onda postane depresivan. A zapravo postaje nista… covek bez osecanja… jadno, stvarno jadno!!! A moj veciti problem je sto imam zelju da stalno nekome pomazem, da pokusavam da oraspolozim osobe iako mi nisu toliko bitne iako mozda one to za mene ne bi nikada uradile… hm, to je verovatno ipak samo moja krivica. Moja greska je sto izigravam budalu zbog drugih cak i kad nemam vremena ni za sebe… I nikad mi se ne vrati na dobar nacin… a ja nikako da naucim da sa takvim osobama treba prvo sebe da gledam pa tek onda njih… ipak, treba imati dovoljno energije i za svoj i za njihov zivot, a to je jako tesko…
Potom i ta anksioznost… ubija… svakog. Uvek si stegnut jer se plasis… bolesno… i tuzno… gubis mnogo toga lepog u zivotu jer si se prepustio bolesti… i nista ti ne pomazu ni najbolji psiholozi niti psihijatri ako ne zelis sam sebi da pomognes… jako tuzno…
Pre dve godine sam prekinula jedno prividno dobro prijateljstvo jer sam smatrala da sam dala mnogo od sebe da ucinim bolji zivot toj drugarici, a ona mi je vratila ironijom… strasno… i mislila sam da nema mnogo takvih osoba, bar ne oko mene, kad evo ga opet…
Bar da mi placaju za lecenje!!! :)